Rodio sam se kad je umiralo prošlo stoljeće te sam nažalost stariji od vijeka u kojemu živim. Prvi svjetski rat minirao mi je mladost, drugi najbolje godine života. No, "između dva rata" bilo je i vedrih, plodnih i borbenih trenutaka, zbog kojih sam ostao vjeran životu. Po očevoj strani sam iz Vučje Jame (Lupinjaka) u Hrvatskom zagorju, po majčinoj iz tuđih podneblja. "Matoševa škola" je skrivila da sam često padao na ispitima, mijenjao gimnazije i bavio se enologijom. No Matošu i danas skidam kapu, smatrajući s njim da za književni posao "treba više talenta i energije no za nadbiskupski".
           
Danas se ponajviše bavim publicistikom, a stihove zapisujem ugljenom u dimnjaku. Što se pak ostalih biografskih i drugih podataka tiče, mislim da ih je dovoljno u mojim zbirkama "Srebrna cesta", "Tamnica vremena" i "Darovi za bezimenu".
I da završim s onim tko je rekao, da se i najveći ponori vremena mogu preskočiti na drvenom konjiću djetinjstva...

 GUSTAV KRKLEC O SVOM KNJIŽEVNOM CREDU 1929. GODINE

"Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, - ne na harfi ili na liri - izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.
Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao, koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan - možda mali ali dostižan - dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome."