Gustav Krklec rođen je u mjestu Udbinja kod Karlovca 23. lipnja 1899. kao prvo dijete u obitelji Augusta (Gustava) i Hermine (rođ. Wells) Krklec. Krkleci su inače porijeklom iz sela Lupinjaka, nedaleko od Krapine u Hrvat­skom zagorju, gdje su rođeni njegov otac i djed Jura, "stare zagorske kor­jenike".

Početkom stoljeća obitelj Krklec seli zbog očeve službe u Maruševec, selo između Varaždina i Ivanca u Hrvatskom zagorju. Otac ovdje radi kao upravni činovnik - općinski bilježnik, mada mu je, kako je isticao pjesnik u svojim sjećanjima, glavno zanimanje bio lov i vinogradarstvo. U Maruševcu Gustav provodi svoje djetinjstvo zajedno s dva brata i tri sestre sve do zavr­šetka pučke škole. Uz ovo selo pjesnik će ostati vezan cijeli život smatrajući ga svojim rodnim mjestom, dok će se Hrvatsko zagorje često provlačiti kao nostalgični lajtmotiv ili pak idealizirana slika kroz njegovu poeziju i cjelo­kupno stvaralaštvo.

U jesen 1905. godine Gustav Krklec upisuje se u prvi razred tadašnje četvoro godišnje pučke škole u Maruševcu, i već tada za školskih praznika pu­tuje u Budimpeštu gdje živi rodbina njegove majke.

1909. kao deseto godišnjak dolazi u Varaždin da svrši "latinske škole", sa "žarkom očevom željom da jednoga dana postigne „karijeru" kotarskog predstojnika ili upravitelja imanja grofa Bombellesa u Opeki". Upisuje se u klasičnu gimnaziju a u drugom razredu nastanjuje se kod tada poznatog direktora pučke škole Mihovila Palmovića, inače brata pjesnika Andrije Palmovića (1874-1882).

Stanujući tako u Petavskoj (Optujskoj) ulici, Gustav Krklec prvi put dolazi u dodir s poezijom A. Palmovića što nije ostalo bez utjecaja na budućeg pjesnika a to i sam potvrđuje slijedećim riječima: "Pjesnik Palmo­vić, ma koliko danas zaboravljen bio, posjedovao je nečeg samoniklog i spon­tanog, bar u dikciji i nastojanju za novim metričkim oblicima, za jezičnom izvornošću i čistoćom izraza, te mogu reći da je u meni prvi probudio onu tajanstvenu "žicu", koja se konvencionalno naziva - pjesničkom … ("Va­raždinski karišik"). Kad se već govori o prvim uzorima i poticajima, treba ukazati i na pjesnike i književnike kao što su Zvonko Milković, Branko Radi­čević, Pero Magerl Gotalovački, koje je također Gustav spominjao u svojim sjećanjima na dane školovanja u Varaždinu.

U toku svog školovanja u Varaždinu, kada je "više volio čitati feljtone u "Obzoru" negoli tekstove Cicerona i plandovati oko Starog grada negoli slušati poduku iz vjeronauka", Gustav se već javlja sa svojim prvim rado­vima. Od 1915. godine objavljuje pjesme rugalice i druge stihove u časopisu "Šišmiš" obično pod pseudonimom Kage. Već tada, mladalačkog i nemirnog duha, sve češće dolazi u sukob sa sobom i svojom okolinom. 1912. zajedno s ostalom srednjoškolskom omladinom Varaždina sudjeluje u štrajku i de­monstracijama protiv zloglasnog režima bana Cuvaja) zbog čega će često u životu seliti i mijenjati zanimanja.

 
Zagreb, - A. B. Šimić

Tako 1915. godine Krklec napušta Varaždin i upisuje se u sedmi razred gornjogradske klasične gimnazije u Zagrebu na Katarinskom trgu. Od tog vremena datira i njegovo poznanstvo i druženje s Antunom Brankom Šimićem (on se iste godine upisuje u sedmi razred donjogradske realne gi­mnazije) kojeg je prvi put sreo u biblioteci na Gornjem gradu. Krklec i Šimić tih su godina zajedno stanovali "po istim mansardama, čitajući iste knjige, krećući se u istom društvu" kao "nerazdruživi neprijatelji", od 1918. godine zajedno surađuju u "Glasu SHS" a vode i polemike kojima se odupiru učmalosti sredine u kojoj žive.

U to vrijeme Krklec čita A. Šantića, S. S. Kranjčevića, V. Nazora, A. G. Matoša, V. Vidrića, I. Sekulić, a zajedno s A. B. Šimićem oduševljava se sti­hovima Verlainea, Rilkea i njemačkih ekspresionista i cijelim pokretom nje­mačkog ekspresionizma. Svoje radove objavljuje također i u "Ilustriranom listu" i "Koprivama" pod raznim pseudonimima - Kage, Kumordinar Žorž, Pik, Pub itd. U "Koprivama" objavljuje šaljive dogodovštine o zagorskim "plebanušima" pisane u kajkavskom dijalektu "ivanečkog kotara" koje ilu­strira Pjer Križanić s kojim će Krklec kasnije, iste 1922. godine, prijeći u Beograd i pored ostalog sudjelovati u osnivanju "Ošišanog ježa".

 
Sušak - V. Nazor

Završivši sedmi razred gimnazije "s drugim redovima iz vjeronauka, hrvatskog jezika i matematike", Gustav Krklec, "nakon strogog miga, pozna­tog u staroj pedagoškoj terminologiji pod imenom ,"consilium abeundi", odlazi 1916. godine na Sušak gdje nastavlja školovanje i maturira 1918. godine (pismeni zadatak na maturi bio mu je "Dubrovačka trilogija" Ive Vojnovića). Kao sušački maturant surađuje u "Primorskom listu" gdje "polemizira pro­tiv Koroščevih parlamentarnih koncepcija buduće Jugoslavije" a javlja se i u zagrebačkim "antidržavnim" novinama "Glas SHS" osvrtima na kulturne priredbe u Rijeci, prikazima poezije i proze V. Nazora, D. Domjanića, S. Matavulja i drugih. Za boravka na Sušaku upoznaje se detaljnije s poezijom V. Nazora, koji ga oduševljava te ga posjećuje u Kastvu. Utjecaj Nazora na njegovo stvaralaštvo je očit mada nije riječ ni o kakvom epigonstvu (kako je kasnije tvrdio A. B. Šimić).

 
1918. - I. Andrić – Prva "ozbiljna" pjesma – Beč - Zagreb

1918. godine u zagrebačkom književnom časopisu "Književni jug" (urednik Ivo Andrić) objavljuje prvu "ozbiljnu" pjesmu pod nazivom "Put u noć".

Nakon mature, 1918. provodi praznike u Maruševcu, a u jesen se upi­suje na Hochschule für Bodenkultur (Viša škola za poljoprivredu) u Beču. Tu ubrzo doživljava i slom Austrougarske monarhije da bi ponovno "s tran­sportom bosanskih vojnika stigao u Zagreb", s torbama punih ekspresioni­stičkih časopisa i publikacija - "čitava godišta Karl Krausova časopisa "Die Fackel", berlinske ekspresionističke revije "Der Sturm" i nekoliko knji­ga R. M. Rilkea, Hermanna Bahra i Petera Altenberga" - literature koja je nadahnjivala ondašnje generacije pisaca.

Po dolasku u Zagreb, upisuje se na Filozofski fakultet i završava tri semestra jer "predavanja iz čiste filozofije bila su strahovito dosadna, životni uvjeti teški, a matoševska boemska sredina neobično privlačna za mladog čovjeka …" ("Ad me ipsum").

 

Urednik "Novosti"

 1918. radi i kao urednik zagrebačkih "Novosti", piše u "Politici", "Jutarnjem listu", "Obzoru", časopisu "Misao" a krajem te godine boravi "ile­galno" u okupiranom Beogradu kao reporter "po novinarskom zadatku i sa uputama svoga "šefa" Jove Miodragovića".

Naredne, 1919, godine, zajedno s Matom Balotom (Mijo Mirković) radi kao "neke vrste korektor" u zagrebačkom časopisu "Riječ" i još kao "bru­coš" donosi svoje pjesme prvi put u redakciju Krležinog "Plamena", gdje upoznaje Augusta Cesarca. Krklečeve pjesme izlaze u "Plamenu", br. 8, 10, 11 i 14. Započinje pisati i likovne kritike "iz aspekta neiskusnog lirika". Za­počinje s tekstom o slikarstvu Jovana Bijelića (u čijem je ateljeu upoznao i Juricu Ribara) a među prvima tada ukazuje na vrijednosti slikara Marina Tartaglie, Jerolima Mišea i Save Šumanovića. Piše također i u "Književnom jugu", "Savremeniku" itd. Te godine upoznaje i Tina Ujevića s kojim kasnije druguje i u Beogradu, Sarajevu, Splitu i drugim gradovima, sve do nje­gove smrti.


"Juriš"

1919, godine zajedno s A, B. Šimićem i Nikom Miličevićem Krklec pokreće časopis "Juriš". Taj prvi izdavački pothvat završava neslavno jer su veliki troškovi nadmašili ambicije tako da su izdavači bili primorani da za­lože i zimske kapute a došlo je i do nesuglasica među "nerazdruživim nepri­jateljima".

 
Prva zbirka pjesama "Lirika"

Međutim 1919. godina u životu pjesnika svakako je najznačajnija po tome što mu izlazi prva zbirka pjesama pod nazivom "Lirika" (nakl. "Vörös i dru­govi", Zagreb). U toj zbirci, za koju je naslovnu stranicu uredio Ljubo Babić a predgovor napisao Ulderiko Donadini, na 54 stranice skupljene su pjesme iz književnih časopisa kao i "stihovi iz đačkih klupa, šestog i sedmog razreda gimnazije". Izdavač nije imao mnogo povjerenja u mladog pjesnika jer je Gustav kao honorar primio nekoliko vlastitih knjiga. Međutim, unatoč skepsi izdavača, knjiga je rasprodana za nekoliko nedjelja te je izdanje ponovljeno još iste godine.

Iako je "Lirika" prva objavljena zbirka poezije, manje je poznato da je Krklec već ranije pripremio jednu knjigu pjesama za štampu pod nazivom "Žive duše" i za koju je naslovnu stranicu izradio Savo Šumanović no do njenog štampanja nije došlo zbog neuspjelih pregovora s beogradskim iz­davačem.

 
"Grobnica"

1919. godine u izdanju zagrebačke Jugoslavenske dramske biblioteke "Scena" izlazi drama "Grobnica". Gradsko kazalište u Varaždinu izvelo je 4. veljače 1920. "rapsodiju u tri dijela" Gustava Krkleca "Grobnica".  Radnja se događa u staroj kuriji Brezje, u sjevernom dijelu Hrvatskog zagorja. Redatelj predstave i glavnu ulogu - posjednika Martina Streleca, preuzeo je August Cilić, a ulogu Olge igrala je Ančica Mitrović.*

-------------------
* Izmjena i dopuna izvornog teksta  prema plakatu iz ostavštine Gustava Krkleca



Persida Karsnijević

 Još jedan značajan događaj u životu Gustava Krkleca iz 1919. godine - ženi se Persidom (Siđuškom) Karsnijević s kojom živi u braku do 1925. godine.

 

1920. godine neko vrijeme Krklec boravi u Crikvenici kao tajnik Dječjeg doma čiji je tada direktor Vladimir Nazor. Ovdje završava pisanje "tra­gikomične aktovke bez pretenzija" pod nazivom "Posljednji Pan" (20. listopada 1920.), koja još do danas nije objavljena. Kako naglašava autor u uvodu, "radnja se događa negdje pokraj mora, rane jeseni, u pećini Grabancijaševoj (starac pustinjak). Sasvim svejedno koje kalendarske godine XX. stoljeća."
Pretpostavlja se da je na tom djelu Krklec počeo raditi još kao gimnazijalac.

 

Naredne godine u Zagrebu izlazi iz štampe njegov prvi i jedini roman "Beskućnici" (nakl. St. Kugli). Radi se o sentimentalnom i romantički poetiziranom romanu s feljtonističkim deskripcijama koji je posvećen pjesnikovoj "izgubljenoj generaciji" koju je ratni život deformirao. Iste godine pojavljuje se i njegova druga zbirka pjesama "Srebrna cesta" (naklada J. Čaklovića, Zagreb, i kasnije, 1928. godine, ponovljeno izdanje u Beogradu). U tom vre­menu, kada ratne rane još nisu zacijeljene a sve su ljudske i moralne vrije­dnosti poljuljane, druga zbirka stihova Gustava Krkleca nailazi na veliki odjek kod publike, a postaje i "miljenik kritike" kako će nakon njihova međusobnog razlaza primijetiti A. B. Šimić.

 
L. Kuba – Berlin – H. Walden

Iako u to vrijeme živi uglavnom u Pragu, gdje druguje između ostalog i s poznatim slikarom i muzikologom Ludvikom Kubom, Krklec često dolazi u zemlju a u jesen 1920. odlazi u Berlin na poziv Herwartha Waldena (pravim imenom Georg Lewin), predvodnika njemačkog ekspresionizma i urednika časopisa "Der Sturm", te posjećuje veliku izložbu slikara ekspresionista.

 
1921. – 1922.

U Pragu 1921. godine rodio se Gustavov sin Srđa. Kumovao mu je književnik Ivo Vojnović.

Četiri godine kasnije Srđa se razbolio i umro u Beogradu.

U Zemunu 1922. godine rodila se kćerka Gordana.

 
Zagreb, – S. Galogaža – N. Polić

1922. godine vraća se iz Praga u zemlju te drži u Zagrebu predavanje o Vidriću i istovremeno ga brani od napada A. B. Šimića vodeći s ovim pole­mike u "Obzoru".

Još iste godine odlazi u Beograd. U tim danima "ekspresionističke groznice" druguje sa S. Galogažom te zajedno s N. Polićem i A. B. Šimićem surađuje u njegovu listu, "reviji duha i akcije", pod nazivom "Vedrina" (1923.) a piše i u "Kritici".

 
Beograd  - Dis – R. Drainac – M. Crnjanski –

R. Petrović – B. Ćosić – V. Petrović

U Beogradu Krklec zapravo provodi čudnovato dvostruki život - preko dana radi kao ozbiljni i cijenjeni činovnik, najprije u Zadružnoj banci a zatim od 1925. godine kao tajnik Berze, dok istodobno noći provodi u dru­štvu boema upoznajući čitavu plejadu književnika, od Disa i Bore Stankovića do Drainca, a druguje i sa Crnjanskim, Rastkom Petrovićem, Branom Ćosićem, Veljkom Petrovićem i mnogim drugima.

 
1923.

1923. godine prevodi Jesenjina, u travnju putuje u Atenu a u kolovozu posjećuje već bolesnog pjesnika Aleksu Šantića u Mostaru. Te godine objavljuje novu zbirku pod nazivom "Nove pesme" ("Vreme", Beograd) kojom još više potencira svoje i otprije prisutne egzistencijalne momente u poeziji u traganju za nekim drugim podnebljem, za svjetlijim danom. Ritam njegovih stihova postaje čvršći a lirski izraz zreliji.

 
1925. – T. Ujević

1925. godine druguje i sa slikarima Vladimirom Filakovcem, Petrom Dobrovićem, često u društvu Tina Ujevića posjećuje čuvene boemske kavane "Tri šešira", "Dva jelena", "Bums", "Promaja", "Mladi Arapin" i druge a isto­vremeno i dalje mnogo piše. U jednoj pjesmi o Skadarliji Ujevića imenuje "Veliki Tin".

 

Slijedeće, 1926. godine, u Beogradu izlazi iz štampe zbirka "Ljubav ptica" (Naklada S. B. Cvijanović) za koju prima iste godine i prvu značajniju nagradu - nagradu za jezik Srpske akademije nauka. Zahvaljujući nagradi putuje te godine u Pariz gdje upoznaje Isaka Babelja, Ilju Erenburga i Ernesta Hemingwaya. U svibnju 1926. godine putuje u Berlin kao član ju­goslavenske delegacije na IV. internacionalni kongres PEN-kluba. Tu se upo­znaje s većim brojem književnika, među kojima su i Jules Romains, Karin Michaelis, Arthur Schnitzler, Axel Lundegard i dr. Po završetku kongresa u društvu Johna Galsworthyja i Dawson Scott odlazi u Prag na poziv Društva čehoslovačkih književnika gdje se upoznaje s Karelom Čapekom.

 
1927. – "Izlet u nebo" – Ivo Vojnović

1927. godine objavljuje "Izlet u nebo" (Naklada S. B. Cvijanović, Beo­grad) i putuje u Varšavu. Od 1928. do 1929. često posjećuje bolesnog Ivu Vojnovića, zatim ponovno putuje - u Skoplje (1929.) i Sarajevo (1930.) gdje drži predavanje o životu i djelu Ive Vojnovića.

 
1929.

1929. postaje urednikom poznate beogradske izdavačke kuće "Nolit" (do 1933.), objavljuje u već navedenim časopisima, a pored toga i u "Stožeru", "Životu i radu", dnevniku "Vreme", druguje s Jovanom Popovićem.

 

1932. – "Striženo, košeno …"

4. svibnja 1932. u Zagrebu je održana premijera "narodne opere u tri čina" pod nazivom "Striženo, košeno …" Krešimira Baranovića za koju je libreto napisao Gustav Krklec kao "narodnu priču u pet slika" (objavljena 1947. godine). Iste godine izlaze mu "Sabrana dela" u dvije knjige ("Narodna prosveta", Beograd) kojima je obuhvaćena cjelokupna njegova dotadašnja poezija.

 
Prijevodi – Prekid pisanja

Tih godina Krklec se sve više posvećuje prevodilačkom poslu te pre­vodi L. Renna ("Rat"), I. Babelja ("Odesa"), M. Gorkoga ("Djetinjstvo"), E. Kastnera ("Emil i detektivi") i t.d.

1933. godine sudjeluje na kongresu PEN-kluba u Dubrovniku. U to vrijeme njegovi stihovi prevode se na više jezika, njemački, francuski, mađarski, češki, rumunjski, engle­ski, no istovremeno pjesnik kao da potpuno posustaje, prestaje s pisanjem, na što i sam ukazuje u jednom svom tekstu: "Bio sam se tada (oko 1936.) odjednom odbio od književnosti, i nekoliko godina nisam napisao ni riječi" ("Mač i pero").

 
1939. – Pariz

1939. godine, kada se objavljuju njegovi stihovi i na talijanskom je­ziku, ponovno putuje u Pariz gdje se susreće s grupom njemačkih intelektua­laca, emigranata iz Njemačke i Austrije, među kojima su i Jakob Altmaier, Egon Erwin Kisch, Joseph Roth i drugi.

 

1940. – "San pod brezom" – V. Nazor

- A. Barac – I.G. Kovačić

Uoči Drugog svjetskog rata, 1940. godine, izlazi mu nova zbirka pje­sama "San pod brezom" (Knjižara Vasić i Horvat, Zagreb) u dva izdanja, sa stihovima u kojima dominira tema zavičaja i težnja za savršenijom i zatvorenijom formom. Te godine u Zagrebu se ponovno sreće s Vladimirom Na­zorom i Antunom Barcem u čijem društvu upoznaje i Ivana Gorana Kovačića.

 
1941. – Zemun

U rujnu 1941. godine seli u Zemun a 1. listopada ženi se Mirjanom Jovanović. U Zemunu za vrijeme rata pruža i utočište članovima porodice poznatog predratnog naprednog političara dra Ivana Ribara (nakon Oslobo­đenja predsjednik Prezidija Ustavotvorne skupštine i kasnije predsjednik Narodne skupštine FNRJ), supruzi Tonici i kćerima Boženi i Miri.

 
"Darovi za bezimenu" – "Tamnica vremena"

Ratne dane provodi u Zemunu, osamljen povlači se sve više u sebe teško doživljujući tjeskobu vremena u kome živi, o čemu govore i zbirke "Da­rovi za bezimenu" (Knjižara Radoslava Horvata, Zagreb, 1942.) i "Tamnica vremena" (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.) Pjesnik u tim stihovima mračnim bojama izražava svu tragiku osamljenog čovjeka koji živi u zlu vremenu. Na takvo njegovo raspoloženje ukazuje i pokušaj uzaludnog bijega iz "tamnice vremena" u "neki slobodniji svijet" za jednog ilegalnog boravka u Budimpešti tih ratnih dana (vidi "Zapis o Georgu Lukacsu").

 
Slankamen – Zagreb, - 1945.

Nakon bombardiranja Zemuna, krajem ožujka 1944. godine s poro­dicom seli u Slankamen. Potkraj rata posjećuje bolesnu majku u Zagrebu odakle se ne uspijeva vratiti zbog prekida veza te u ovom gradu, zapravo u Samoboru, dočekuje Oslobođenje. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova porodica, a veljače 1947. rodila mu se kćerka Katarina.

 
"Zora" 1951. – 1954.

Odmah nakon Oslobođenja Krklec radi kod izdavača Štefinovića, su­rađuje u "Kerempuhu" od prvog broja pod pseudonimom "Gavran" i "Kum Gavran", radi zatim u Nakladnom zavodu Hrvatske i izdavačkom poduzeću "Zora" do 1951. godine. Kao urednik "Zore" uredio je oko 150 knjiga inten­zivno radeći i na prevodilačkim poslovima. Nakon 1951. radi kao urednik i publicist, ureduje "Hrvatsko kolo" (1950-1953.) a 1954. godine odlazi u mirovinu.

 

Književnost za djecu

Prvih godina nakon rata Krklec se sve više bavi i književnim stvara­laštvom za najmlađe te mu 1946. godine izlaze knjige "Pioniri grade" (Na­kladni zavod Hrvatske, Zagreb) i "Put u život" a slijedeće godine "Pioniri pošumljavaju".

 
Prevoditelj

Kao prevoditelj ističe se pored ranije spomenutih i prijevodima djela O. Župančiča, I. Bratka, M. Bora, F. Prešerna, J. Mihalyja, Krilova, P. Bezruča, A. S. Puškina, L. N. Tolstoja, G. Weisenborna, B. Brechta, F. E. Sillanpääa, M. J. Ljermontova i drugih.

 

1947. – "Izabrane pjesme"

1947. godine iz štampe izlazi zbirka "Izabrane pjesme" (Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb), a 1949. "Tri poeme" (isti izdavač) za koju dobiva nagradu Savjeta za kulturu NRH.

 
1949. – "Tri poeme"

Uz ponovno veoma plodan spisateljski rad, Krklec je i društveno sve angažiraniji obavljajući brojne javne funkcije i odgovorne poslove.

 
1951. - član JAZU – predsjednik Matice hrvatske

1950. postaje urednikom dječje revije "Radost" a 1951. godine postaje i redovnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (kasnije i dopisni član Slovenske akademije nauka i umjetnosti), a obavlja i dužnost predsjednika Matice hrvatske.

1951. objavljuje zbirku "Lirska petoljetka" ("Novo pokoljenje" Zagreb), a naredne godine i više djela za djecu ("Cvijeće", "Telegrafske basne"), 1952. godine također putuje te tako boravi i neko vrijeme na Hvaru.

Od 18. srpnja 1953. godine u subotnjim brojevima zagrebačkog "Na­rodnog lista" (današnji "Večernji list") započinje s objavljivanjem serije pod nazivom "Pisma iz provincije".

 
1953. – Pisma iz provincije

Otada pa sve do 17. srpnja 1955. godine Krklec piše pod ironičkim naslovom "Književna pisma iz provincije" i pod simbo­ličkim pseudonimom "Martin Lipnjak iz Krapine". Bio je to pokušaj, kako je sam kasnije objašnjavao, da se kao javni kulturni radnik "odrekne imena" i da iz "objektivnog kuta" prati najvažnije događaje i zbivanja u oblasti kul­ture (i nekulture). Kasnije su sva ta pisma sakupljena i objavljena kao "Pi­sma iz provincije Martina Lipnjaka" (uz otkrivanje identiteta autora) u izdanju kuće IBI iz Zagreba (1956).

 
1954. – "Lica i krajolici"

1954. objavljuje knjigu "Lica i krajolici" ("Zora" Zagreb), zbirku za djecu "Zvonce o repu" (u Zagrebu i Ljubljani), izlazi mu makedonski prijevod "Telegrafskih basni" te priređuje "Robinsona Crusoea" D. Defoa. Javlja se i u mnogim listovima ("Novine mladih", "Narodni list", VUS i t.d.)

 
1955. – 1956. "Žubor života" – Antologija svjetske lirike

1955. godine iz štampe izlazi zbirka pjesama "Žubor života" ("Prosveta", Beograd 1955. i 1964.) za koju godinu dana kasnije dobiva nagradu Društva književnika Hrvatske. Osim toga radi sa Slavkom Ježićem na "Anto­logiji svjetske lirike" koja izlazi iz štampe 1956. ("Kultura", Zagreb) i s Mari­janom Matkovićem na zbirci "Pages de prose croate contemporaire".

 
1957. – 1961.  - Epigrami - "Noćno iverje" - Na­grada grada Zagreba

Tih godina Gustav Krklec se mnogo bavi i epigramatikom i zapravo obnavlja u nas taj zanemareni književni rod. Zahvaljujući izrazitom smislu za kritički pristup stvarnosti, svakodnevici, čovjeku i društvu, za satiričko izražavanje stvara čitav niz veoma uspjelih epigrama od kojih su mnogi nadživjeli trenutni povod koji ih je rodio i ušli u antologiju najboljih ostvarenja u tom književnom žanru.

1959. u Ljubljani izlazi "Lirika" a iduće godine u Zagrebu zbirka literarno-publicističkih zapisa (objavljenih prethodno u subotnjim brojevima "Vjesnika" od 2. veljače 1958. do 8. ožujka 1959. i kasnije povremeno) pod nazivom "Noćno iverje" (Izdavački zavod JAZU) za koju će 1961. dobiti Na­gradu grada Zagreba. Iste godine izlazi zbirka "List na vjetru" ("Naprijed", Zagreb, 1961. i 1967.) a iste godine Krklec boravi u Rimu gdje se ponovno susreće s I. Erenburgom.

1961. iz štampe izlazi zbirka "Izabrane pjesme" ("Matica hrvatska" Zagreb) za koju dobiva Zmajevu nagradu Matice srpske. Naredne godine objavljuje izbor "Pjesme, epigrami i basne, "Noćno iverje" ("Matica hrvatska" - "Zora") i "Izabrani epigrami" ("Zora" Zagreb). Knjiga za djecu "Drveni bicikl" izlazi mu 1964.

 
1965. – Kongres PEN-kluba na Bledu – Pablo Neruda

1965. godine sudjeluje na kongresu PEN-kluba na Bledu gdje upoznaje čileanskog pjesnika Pabla Nerudu. I dalje radi intenzivno na prijevodima te mu te godine izlazi prijevod Ljermontovljeve "Maskerate". Narednih godina pojavljuje se "Novo noćno iverje" ("Veselin Masleša", Sarajevo 1966.) i knji­ge za djecu "Lastavica nad gradom" (1966.) i "Majmun i naočale" (1967.) Ta posljednja knjiga u narednih deset godina doživjet će sedam izdanja uz broj­ne prijevode.

Kao i ranijih godina Krklec veoma mnogo putuje te je u poslijeratnom razdoblju boravio i u SR Njemačkoj, SSSR-u, Madžarskoj, Austriji, ČSSR-u, Italiji, Egiptu, Poljskoj itd. a često putuje i mnogim krajevima u zemlji.

1967. godine izlazi "Ptičji pjev" i dobiva Nagradu "Grigor Vitez" za zbirku "Majmun i naočale". Za tu istu zbirku dobiva dvije godine kasnije (1969.) i nagradu "Mlado pokoljenje".

 
1969. – Nagrada "Vladimir Nazor"

1969. godine prima i Nagradu "Vladimir Nazor", najviše priznanje SR Hrvatske za životno djelo. Boravi u Dubrovniku.

1970. priređuje niz slikovnica za djecu. Te godine snimljen je i film za djecu prema tekstovima "Majmun i naočale" u režiji Z. Sudovića koji je godinu dana ranije snimio i film o pjesniku.

1971. izlazi knjiga "Pisci i djela" ("Mladost" Zagreb) a u Sarajevu "San ljetne noći". Ponovno priređuje seriju slikovnica. Godinu dana kasnije izlaze "Drveni klinci" ("August Cesarec", Zagreb), a 1974. "Crni kos" ("Nolit", Beograd) te slikovnice ("Kako se gradi kuća", "Što se dobiva od mlijeka", "Zašto pada kiša" i t.d.)

 

1974. – Predsjednik Društva književnika Hrvatske
i Saveza književnika Jugoslavije 1975.

Kao i tokom čitavog svog ranijeg razdoblja Krklec i sada, sve do bo­lesti, neumorno objavljuje svoje stihove i ostale tekstove u velikom broju časopisa, dnevnika i tjednika. Uzimajući u obzir djelovanje do Drugog svjet­skog rata i nakon njega proizlazi gotovo impozantan broj listova u kojima je surađivao Krklec. Osim u već spomenutim surađivao je prije i poslije rata stalno ili povremeno i u časopisima "Dom i svijet", "Raskrsnica", "Hrvatska revija", "Jugoslavenska obnova - Njiva", "Republika", "Telegram", "Svedočanstva", "Književne novine", "Brazde" i mnogim drugima te u listovima, dnevnicima i tjednicima "Agramer Tagblatt", "Hrvatski dnevnik", "Pravda", "Nin", "Oko", "Rampa", "Oslobođenje", "Male novine", "Vesela sveska" (dugo godina sve do svoje smrti bio je i predsjednik izdavačkog savjeta "Malih novina" i član savjeta "Oslobođenja") itd. Osim pjesama i feljtona često je objavljivao i aktualne informacije iz svjetske literature koju je pratio sve do kraja života.

Uz dotadašnje brojne dužnosti Gustav Krklec 1974. godine postaje i predsjednik Društva književnika Hrvatske (biran je dva puta) a zatim i pred­sjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Gustav Krklec je 1975. godine primio i najviše priznanje za svoj cje­lokupni rad - Nagradu AVNOJ-a. Te godine prisustvuje i proslavi 70-godišnjice Mihaila Šolohova u Moskvi.

 
Bolest … 30.X.1977.

1976. godine pjesnik nakon nekoliko napornih putovanja pobolijeva i u jesen bolest ga prikuje za postelju. Nakon jedanaest mjeseci hrvanja s ne­umitnom bolešću (tokom koje još uspijeva da vidi i dva najnovija izdanja svojih djela - "Pred licem zbilje" (Vrbas 1977.) i "Odabrana djela" u šest knjiga ("Alfa" - "Prosvjeta" Zagreb 1977.) pjesnik umire 30. listopada 1977. u zoru, u nedjelju.

Sahranjen je uz najveće počasti na zagrebačkom groblju Mirogoju, u utorak 2. studenoga 1977. godine.

 

Autor priloga: Darjan Zadravec