… Mada sam čitavu mladost proveo u Hrvatskom zagorju, u malim, siromašnim selima pod obroncima Ivančice, koja se po svom geološkom sa­stavu znatno razlikuje od Zagrebačke i Kalničke gore, ipak sam najdublje doživio Zagorje tek pod stare dane, nakon trideset godina izbivanja i lutanja svijetom. Doživljaji djetinjstva imaju neku čudesnu, eruptivnu snagu: pritaje se negdje na dnu duše, iščeznu, izblijede, gotovo minu kao dim - pa od­jednom ponovo buknu, tajanstveno obasjani unutarnjim sjajem, jačeg inten­ziteta, toplijih boja i dubljeg značenja no što je realnost, koja nas sa svih strana zapljuskuje kao more.

Mislio sam da su doživljaji, slike i utisci "s terena" samo davne uspo­mene i zamagljena sjećanja, a kad sam jednom prilikom svratio izletnički u selo Maruševec, sve su se te uspomene i sjećanja razgorjela do tolike mjere kao da vremenski razmak od tri burna decenija uopće nije ni postojao. Po­znavao sam svaki puteljak, poprečnu stazu, panj u gaju, jarak kraj puta, klijet u vinogradu, i nije mi trebalo ni tumača ni vodiča kroz stari zavičaj. Zatim sam kao prvi put u životu posjetio kolijevku djedova Vučju Jamu - danas selo Lupinjak - nedaleko od Krapine, iznad Sutle, i doživio zgusnutu ljepotu zagorskih pejzaža, kojima zaista ima malo ravnih u našoj divnoj zemlji. Ta je ljepota "pitoma", darežljiva, puna neke neshvatljive svježine, i ona se pruža sa svih strana - naprosto navire u srce . . .

"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" – "Prosvjeta", 1977, str. 11.


TREBA PUTOVATI

... Nema tako zanimljiva čovjeka da ne bi samome sebi dosadio, a od svih dosadnih ljudi - kao što reče A. G. Matoš - najdosadniji su - do­sadni pjesnici. Krenuti u slobodnom vremenu na put, otići na kratki izlet, pobjeći iz sredine u kojoj se čovjek redovito kreće, znači ujedno osloboditi se svakidašnjih sitnih stega i propisa, izvršiti bezopasni skok iz "dnevnog reda", osvježiti premorene oči i osjetila novim vidicima, dojmovima i do­življajima, pa ma koliko oni bili sićušni i neznatni. Žubor novog vrela, pjev ptice, šum krošnje, susret sa sunčanom zrakom, s oblakom nad oranicama, sa stranim balkonima i nepoznatim krovovima, sve su to, na kraju, šarena stakalca, kojima se dopunjuje i obogaćuje mozaik života.


"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977. str. 7.


NEIZBRISIVA ZAGORSKA SLIKA

… Tu emaljnu plavet, tu tamno staklastu modrinu, što se bezglasno kreće i neprestano kruži nekud u pravcu Strahinčice nad kulama i tornjevima trakošćanskim, odražavajući se još raskošnije u ubavom jezeru što se mreška, što kruži i putuje s njim, što se apsurdno prelijeva i cakli u svojoj sedefnoj školjci - tu čarobnu sliku nisu uspjeli da izbrišu iz duše nikakvi kasniji dojmovi još od ranog djetinjstva. A gdje smo sve bili i što li smo preživjeli otada?

"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 26..


SMRT FRANA ALFIREVIĆA

… Dobrota i tišina okvir su Alfirevićevih nadahnuća, u kojima su­mornim sjajem trepere slikovnice sanja, suza, skromnosti, stradanja, smire­nosti, sjena, sutona, skitništva, sivila, sarkofaga, samostana, stabala, spome­nika i samotnih svjetiljaka. Nad "strašnim tišinama" voda bijelo krilo galeba, jedra u plavetnilu pučine, leptiri nad talasima i sidra zaronjena u pomrčinu dubina motivi su kojima se pridružuju spomeni i uspomene na mornare, jedrenjake, stare kapetane, luke u noći, crkvice pokraj mora, ribarske pej­zaže i mrtve gradove.

A pri tom, lirska je raspjevanost dosljedno elegična, dakle prožeta tugom i uvijek autentična, jer je uvjetovana melankoličnom prirodom i pri­rodnom nadarenošću tog "vječnog mladića", umornog od zbilje, koji se ne­prestance vraća "caru jednostavnih slika" …

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 258.


SUSRETI SA CESARCEM

… Bilo mi je dvadeset godina kad sam kao zagrebački "brucoš" i književni početnik odnio u redakciju Krležina i njegovog "Plamena" nekoliko svojih pjesama. Zapravo, to nije bila ni redakcija, nego mala štamparija sa slagarskim pultovima, tijesna i zadimljena, puna buke, propuha i olovnih isparivanja, a za jednim je pultom stajao mladi Cesarec i zelenom olovkom vršio korekture na svježe otisnutoj i još vlažnoj "šlajfni". Poznavao sam ga iz viđenja, ali mu nisam pristupio, jer mi se činio suviše namršten i zaoku­pljen svojim poslom. No on me, nekako ispod oka, iskosa, primijetio i upitao što želim. Predao sam mu svoje pjesme. "A, to ste vi!" - rekao je i nasmi­ješio se onim svojim karakterističnim smijehom, punim neke blage sjete i prozračne ironije. "Pa mi smo imenjaci!" - produžio je i upitao me odakle sam. Kad mu rekoh da sam po ocu iz Lupinjaka, kotar Pregrada, dodao je: "E, pa onda smo i "lancmani!" I to je, čini mi se, bilo sve. Potapšao me je prijateljski po ramenu, sagnuo se opet zabrinuto nad svoje tekstove, a ja napustih štampariju uzbuđena srca, kao svi početnici koji drhtave ruke kucaju na urednička vrata.

Vrijedi li to spomena? - pitam se, a na um mi dolazi Krležina poema "Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled". Kakva li razlika "atmosfere" u rasponu od svega nekoliko godina. Tamo su "gluha vrata", tamo je "pakleno sivo lice", birokratski urednički otpor, a ovdje srdačni osmijeh, vedra riječ i prijateljsko tapšanje po ramenu.

"NOĆNO IVERJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 110.


NAŠ MATOŠ

… Samo jednom sam ga svidio u životu kroz prozorsko staklo gostionice "Lovački rog". Moralo je to biti negdje između 16. i 27. prosinca 1913, dakle prije više od četiri decenija. Njegov ozbiljan, mrki i zamišljen lik ostao je neizbrisiv u mome sjećanju. Došavši mu u posjet nakon tolikih godina, nisam ga zatekao kod kuće. Kao i obično, bio je na nekom tajanstvenom da­lekom putu. No ništa nije posakrivao pred odlazak, ništa zaključao, ništa pritajio, čak i neplaćeni račun našao se tu, s bilješkom gostioničara Franje Horvata, na poleđini: "često puta ostao dužan, ali uvijek pla­tio."

Vraćajući se uspinjačom sa starim drugovima u Donji grad, neprestance me progonila iglata misao:

- A nismo li možda mi ostali još štogod dužni Matošu?

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 211.


MIROSLAV KRLEŽA GLEDAN IZ TRI RAZLIČITA KUTA

… Po svom velikom, snažnom i značajnom književnom opusu i sve­stranoj aktivnosti na područjima kulturnog, društvenog i političkog zbivanja, Miroslav Krleža s punim se pravom može smatrati jedinstvenom pojavom u suvremenoj jugoslavenskoj književnosti, gledanoj iz perspektive evropskih ili čak i svjetskih razmjera. Za nj nije nimalo pretjerano reći da se može ubrojiti među najveće duhovne predstavnike suvremenog naprednog svijeta današnjice, među one koji svojim ogromnim djelom obilježavaju našu ne­mirnu, munjama nabijenu i za cijelo čovječanstvo sudbonosnu epohu. Snaga temperamenta, izražajne mogućnosti, borbenost duha, nadmoćna inteligen­cija, svestrana erudicija, lucidnost zapažanja, gustoća emotivnosti, dah        stva­ralačkog nadahnuća, sugestivna moć kazivanja i dubokim humanizmom pro­žeti pogled na svijet još uvijek ne iscrpljuju do kraja sve osobine ovog izvanrednog pisca, koji ne samo da je najdublje zaorao u granicama domaće književnosti, nego je u svojim ostvarenjima u oblasti lirike, novele, drame, romana, putopisa, eseja i superiorne polemike probio te granice i stao rame uz rame s najvećim naprednim piscima našeg mukotrpnog doba …

"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 131.


PJESNIKOV PETERANEC

… Crn-bel. . . crn-bel.

  V trsju popeva,

  Grozdje dozreva…

  Crn-bel …


Jest, "grozdje dozreva", dozrelo je već u lijepoj jeseni, u vinogradima oko Peteranca, i dvorišta su puna žutih, prezrelih tikava, a na sve strane suše se na suncu vijenci žarko crvenih paprika. Mošt kipi po klijetima i podru­mima, čekajući nestrpljivo Martinje i kuma Martina, koji smatra da je voda za žabe.

S prozora Galovićeve skromne radne sobice promatram Peteranec i mislim na pjesnika, koji je tragično poginuo u "cvijetu mladosti", mislim na tog autentičnog liričara, ljubavnika smrti i mjesečine, koji je sebe ipak pro­našao tako reći u posljednjem trenutku, te jedanaestogodišnji prosječni knji­ževni rad okrunio natprosječnom zbirkom, koja mu je osigurala trajni život u književnosti i u narodu …

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 193.


KIPAR IZ KLANJCA

Upoznati cjelokupni opus Antuna Augustinčića značilo bi obići dobar teren od Moskve do Livna, od New Yorka do Batine Skele, od Rima do Kumrovca ili od Ženeve do Niša. Ovako nam jedino dobra mapa bar donekle otvara pogled u njegov svijet. Zahvaljujući preciznoj kameri Toše Dapca i solidnoj tehničkoj opremi knjige, Augustinčićev se umjetnički svijet može bar donekle naslutiti. To je obilje likovnog bogatstva, raskošna riznica ostva­renja, ogroman raspon kreativnih mogućnosti rođenog majstora od        monu­mentalnih spomenika u mramoru i bronci do lirskih kantilena u sadri. To su portreti koji govore, poprsja što dišu, konji koji ržu i propinju se, tijela, u pokretu, borci u maršu, junaci u jurišu, djeca u tihom spokojstvu i blagosti igre. To je nepresušni izvor ljepote i harmonije, nepomućeno vrelo tjelesnog poleta i životne snage; to je iz materije izbijen i oslobođen sklad u bezbrojnim varijacijama, magično ravnovjesje moći i umijeća, nadahnuća i znanja. Ne­dostaju riječi da se sve to iskaže i prepriča, pa ako djela antike podsjećaju "na južno nebo i na blizinu mora", onda nas i te kako djela kipara iz Klanjca podsjećaju na uzbudljivu ljepotu zavičaja, na stubičku drevnu lipu u cvatu i na brončanu rodoljubivu pjesmu ponosnog spomenika u Kumrovcu . . .

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 185.


ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

… Razvijao se iz dana u dan, i čitav se njegov unutarnji svijet počeo kretati vlastitim ritmom. Kada je u sebi samom, u svojim doživljajima i srcu pronašao izvor i dubine, počeo je da stvara jednu neobičnu liriku, često pro­finjenu do bola i krika. Kao u nekoj bolesnoj ekstazi, izmučen do ispijenosti, davao je pjesme pune unutarnjeg života. Meni se u trenucima čini kao da je rođeni život pretočio u pjesme …

"LICA I KRAJOLICI",  Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 151.


TINOV ROÐENDAN

… Njegovo djelo zasjenilo je život onim trajnim kvalitetama koje je od samoga početka nosilo u sebi. Nastupilo je, i prije nego što bi se u nas očekivalo, ono vrijeme, onaj tok kristalizacije, kada se Tinova poezija i pje­snička proza, a djelomično i publicistička, očistila od svih ljusaka, te sinula u svome punom i pravom sjaju.

Od svih naših pjesnika, a osobito onih iz razdoblja "između dva rata", Ujević je odista dao liriku najvećeg dometa, nepodložnu pomodarstvu i lišenu "izama", čak i tada kada je težila za modernizmom u najboljem smislu te oznake. Od prve zbirke "Lelek sebra" (1920.), pa do posljednje "Žedan kamen na studencu" (1955.) - a to je i godina njegove smrti - Tin je u sretnim stvaralačkim trenucima dao antologijske priloge poeziji našega doba, dopri­nose koji mogu izdržati i najstroži evropski kriterij …

"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 148.


PJESNIK PROLJETNIH OBLAKA

… Kroz generacije Vidrićeva je pjesnička riječ usprkos svim "revi­zijama" ostala živa i moćna, oplođujući i zanoseći mlado srce svojom čisto­ćom i neposrednošću, te imajući nečeg sličnog i zajedničkog s prvom mjese­činom i prvom ljubavi, s prvom suzom, ranom i rezignacijom, s prvim du­bljim doživljajem svijeta i njegove tuge i ljepote. Prekratak mu je život bio, a da bi se moglo otkriti što su u sebi krili proljetni oblaci njegove lirike. U svojih tridesetak pjesama Vladimir Vidrić je jedanaest puta upotrijebio riječ oblak: Vedri oblak nad morem i oblačine u vihoru; oblak što plovi u tišinu i večernji oblak nad borovima; lake oblake poput pahulja i iskidane oblake nad rodnim vinogradom.

Duže no što je trajao njegov život nosim te oblake u sebi, te proljetne Vidrićeve oblake, što su nestali u nepovrat, noseći u sebi svježe kiše ili mračne gromove. Purpurna pomrčina prekrila je njegove vjeđe. Nestao je pjesnik sa svojim proljetnim oblacima, ali nam je ostavio svoje razbuktano proljeće poezije ...

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 247.


ALBERT CAMUS

Nova Camusova proza gusta je poput sirupa, teš­ka, natopljena iskustvima i nonkonformističkim raz­matranjima o smislu života, nagrizena ironijom, protka­na prigušenim patosom, te ponekad djeluje kao rend­genska snimka naše duševne egzistencije. Gotovo svaka rečenica ove unutarnje biografije nabijena je nekom munjevinom lucidne misaonosti i karamazovske potrebe za razotkrivanjem unutrašnje golotinje, te se nikad toč­no ne zna, gdje je granica između istine i bezumlja, raz­bora i snoviđenja, ekstremnosti i staloženosti, tihog osjećanja i uzburkanih strasti. Camusa kanda naročito opčinjuju ekstremne situacije i težnje za nemogućim.

"NOĆNO IVERJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 96.


THOMAS MANN: BUDDENBROOKOVI

… Onaj tko ga je jednom u životu sreo i tko je dublje zagledao u njegova ostvarenja - a naročito u "Buddenbrookove", "Tonija Krögera" ili "Mladoga Josipa" - odmah bi, u njemu samome, u njegovoj pojavi i liku, u kretnjama i načinu izražavanja, u cjelokupnom njego­vu ophođenju otkrio i jednu od tipičnih osobina njegova stvaralaštva, metode suptilnog - biološkog i psihološ­kog - slijevanja čitavih generacija u jedno lice, u je­dan konačni rezultat dugotrajnog i veoma zamršenog procesa. Spomenemo li, dakle, vanjsku eleganciju, sje­tit ćemo se odmah konzulice Elizabete Buddenbrook, rođene Kröger. Kao svi Krögerovi - veli za nju Mann - bila je izvanredno elegantna pojava. Za konzula Thomasa Buddenbrooka kaže, u drugoj prilici, da je bio upadljive elegancije, i da je njegovo dotjerivanje i trošenje na odijela prvobitno bilo samo nastojanje čovjeka akcije, da se uvijek osjeća besprijekorno urednim, jer mu to daje samopouzdanja, sve dok ta potreba "da se nekoliko puta na dan presvuče" nije postala zapravo simptomom da je njegova izdržljivost počela da opada i da se brže troši. …

"LICA I KRAJOLICI", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 192.


ERNEST HEMINGWAY

Stotinu je staza i bogaza kojima guste povorke Hemgvayevih lica kreću i probijaju se kroz život, a sve ih vodi neodoljiva žudnja za srećom, za ličnom slobodom, za blažim podnebljem, pod kojim bi ovaj "jednokrat­ni" život bio podnošljiv i zasićen, zaštićen i drag. "što noću izmisliš, ne valja ujutro ništa" - kaže jedno lice u romanu "Kome zvono zvoni", i ta izreka sadrži dvo­struki smisao, kao i mnoge druge u njegovim djelima: praktičan, "realistički" smisao, i simbolički, imaginaran. To je samo jedno autorovo opredjeljenje za dnev­nu svjetlost, za racionalni nazor, za stvarnost i javu. Hemingway je "realist oslobođen iluzija", koji najvećma cijeni hrabrost da se pogleda u lice života, da se kaže istina o njemu, da se izrazi njegova vitalnost u "riječi i slici", da se osvijetli lice i naličje tog života, njegova ljepota i rugoba, pobjeda i poraz, trajanje i prolaznost, polet i klonuće, vedrina i sumrak. U njega nema suvišnih riječi, preobilja čuvstava, razlivene "psihologije", ali zato sve kipti od unutrašnje dinamike, dramatičnosti i elementarne jednostavnosti. Hemingway na običnog, malog, bezimenog čovjeka primjenjuje veliko mjerilo mora, neba, oluje, borbe, udesa, samoće. Pomoću jednostavnosti i stilske čistoće, kakve su neobične u suvremenoj literaturi, on postizava trajnije i dublje "efekte", no mnogi drugi "pisac od klase" pomoću stilske zamršenosti i namjerne mutnoće. Hemingway se ne pravi važan. On se ne hvali svojim znanjem i umijećem. On govori jasno, razgovijetno i svakome razumljivo. Ali i u "nedorečenostima", u hotimičnim skraćivanjima izraza, u brzom tempu njegova kazivanja uvijek zvuči glas pravog metala, nepatvorene kovine.

"PISMA IZ PROVINCIJE", Zagreb, "Alfa" - "Prosvjeta", 1977, str. 190.